Daworp
Retrospective1
  • RETROSPECTIVE OF DAVOR PREIS

  • Galerija Forum
  • Rujan 2007.
  • Ambijentalna instalacija

Otprilike godinu i pol prošlo je od prvog susreta umjetnika, kustosa koji podržava njegov rad i likovnog kritičara koji podržava kustosa, u namjeri da se u jednom od najljepših malih izložbenih prostora u centru Zagreba – znamenitoj Galeriji Forum sa specifičnom staklenom stijenom i jednokatnom galerijom, umjetniku priredi izložba. Naziv, izložbe: Retrospective of Dawor Preis ujedno je i autorov ironijski koncept prema svrsi retrospektivne izložbe uopće. Danas ga percipiramo kao afirmiranog predstavnika srednje-mlađe generacije, ali novog imena: Daworp Earthman. To je, zapravo, njegov pseudonim, njegovo drugo ja, pozicija i uloga solidne distance između čekića i nakovnja, izgrađenog ega i alter ega, da bi se u radi poumjetničenja iskristalizirala dosadašnja, tu simbolički naznačena razina vlastite egzistencije i ne posve jasnog suvremenog duha – uronjenog u današnji već tehnološki oblikovan i globaliziran svijet – koji je za ovu priliku vizualiziran i materijaliziran. Uz mnogo kavica, dima cigareta i verbalnih interakcija izložba je privedena realizaciji. To je ona Ecova jednostavna istina*, kriterij moralnosti, iz humoreskne crtice Kako predstaviti izložbeni katalog. Ostalo je stvar gledišta, interpretacije tumača i u svijetu umjetnosti – zbog njezine sveprisutnosti, ali i hermetičnosti – već dostatno izgubljene komunikacije. Postupak je uspostavljen, karte su na stolu; slijedi ritual otvorenja: reakcija publike i onih upućenih.

Kad je prije sedam godina intenzivno, iz nutarnje nužnosti i potrebe za kreacijom tadašnji Preis ušao kao Outseider u svijet suvremene umjetnosti, pridruživši još jednu nizu uloga koje obavlja u svakodnevnom životu, nitko od kritičara nije znao za njega. Danas je situacija izrazito povoljnija. Mnogi izvan umjetničkih krugova upoznati su sa zagrebačkim planetarnim sustavom oko Kožarićeva Prizemljnog Sunca istog tog autora. No, svaki njegov dosadašnji projekt (primjerice, Landscapers, 2001., What can man do with one finger, 2002. i zagrebačka urbana instalacija Nine Views 2004.) aktivno je uključivao u završnu izvedbu i izložbeni prostor. Bilo da je – kao ovdje – riječ o unutrašnjosti geometrijske bijele kocke, bilo o ambijentu grada. Štoviše, sada je izložbeni prostor s obzirom na minimalističku koncepciju izložaka, djelomično prazan ili ispražnjen poput etera koji povezuje predmete, ali ujedno dominantan i aktivan. Rekapitulirajući Preisov lik i djelo, Earthman u ulozi umjetnika/kustosa izlaže i kritički komentira zapravo sakupljačku strast za običnim predmetima svoga prethodnika, njegovu opsjednutost ready-made-om. To nije ništa novo. Svjetska suvremena umjetnost (60-65 %) prožeta je duhom njegova tvorca, i mnogi teoretičari postmoderne umjetnosti poput Michauda slažu se da je svojom dosjetkom, smicalicom ili revoltom Duchamp proizveo Pandorinu kutiju koju u današnjoj globalnoj, kakofoničnoj industriji vizualne kulture u raznorodnim inačicama, svi kusamo. No, osim već opće poznate, promjene prirodnog konteksta upotrebnog predmeta njezinim premještanjem u posvećeni prostor, u ovoj predmetnoj instalaciji iskazana je također aluzivna i simbolička komponenta na relaciji: znak-značenje. Italo Calvino u Gradovima i znakovima poetski opisuje bit te posredne komunikacije: (…) ve ostalo je nijemo i međusobno zamjenljivo; drveće i kamenje su pak samo ono što jesu. (…) Oko ne vidi stvari nego slike stvari koje predstavljaju druge: kliješta upućuju na zubarevu kuću, vrč na krčmu, oštroperac na stražarnicu, vaga na piljaricu. (…) Na analogan način Earthman u postavu izložbe tretira izložene upotrebne predmete. Sagledani su iz izrazito muške perspektive i nešto su više od onog što vidimo na prvi pogled. Postavljeni na crno obojene i geometrijski oblikovane objekte-postamente, razvijaju se u niz kritičkih relacija; prema ženi: majka/prostitutka, prema svakodnevnom radu, potom stvaralačkom impulsu i poslovnoj karijeri, prema izložbama, napose osobnim nagnućima kao i rascjepima. U suprotnosti sa sterilnom bjelinom prostora galerije, upečatljiva i rijetka crnina tih formi pruža oku vizualnu stanku i cenzuru od mnoštva detalja, upućujući pogled na sam znak i uzdižući te pronađene utroške civilizacije na razinu svetih predmeta postavljenih na svojevrsni žrtvenik ili postindustrijski oltar. U posve jednostavnim kompozicijama na niskoj, poput lijesa položenoj plohi, redaju se ženski atributi; istrošeni sifon i dvije žičane mišolovke označavaju ženu kao majku/roditeljicu, a drvena kutija s hranom i staklenom posudom za piće te kavezom punim bezvrijednih novčanica njezin značenjski ekstrem - prostitutku. To je radikalan doživljaj žene. Potom, sjekira položena u usjekotini drveta ili čekić na nakovnju iskazuju potentnu mušku radničko/ratničku društvenu funkciju, a palica za golf i nogometna lopta njezin suprotstavljeni elitno/narodski vid zabave i slobodnog vremena. Vrhunac izložbe visoka je monolitna trostrana prizma koja se kao kakav totem uzdiže od prizemlja do stropa galerije i oblikovno-sadržajno povezuje sve dosadašnje elemente kroz tri vida muškarčeva uspjeha i nedostižnih stremljena. U Cheapshopu ukrašavaju ih poredane u komparativnim i razlikovnim trijadama: medalje, alkohol i knjige, odnosno ukoričeni – biografija, radovi te autorovi stavovi. Na jednoj se strani prizme, potencijalni promatrač zrcali pred raznobojnim pićem. Tuga? To možemo tumačiti kao niz psihološko-socijalnih odnosa karakterističnih za vrijeme i prostor u kojem živimo, ali kao i potragu za osobnošću i osvješćivanjem složenih mehanizama koji nas pokreću, iskazanih tu posve simbolički. S druge strane, umjetnik je mrtav – živio umjetnik.

Željko Marciuš

Retrospective2 Retrospective3 Retrospective4