Postavljanje pitanja obilježje je znatiželjnih. Postavljanje pitanja u osnovi je svakog umjetničkog eksperimenta, a bez ljubopitljivosti ne bi bilo ni znanstvenog napretka. Upravo se na preplitanju osobne znatiželje, likovnog istraživanja i provociranju vrijednosti znanstvenih dostignuća temelji i novi, dvostruki izložbeni projekt Dawora Preisa, kojim ujedinjuje varaždinsku galeriju i maksimirsku izletničku kuću.
Eksplicitna, upisana pitanja pojavljivala su se i na već izlaganim preisovim radovima, a običaj da izravno ispituje promatrača vjerojatno će i nadalje ostati dio njegova likovnog rukopisa. No ovaj put pitanje dali bi gledatelj želio da se životni vijek ljudi i životinja produži desetak puta umjetnik stavlja na blijedeće fotografije svog psa i sebe samog. Povezujući tako osobnu dimenziju (dio instalacija, uz fotografije, su i svakodnevne uporabne stvari autora i njegova ljubimca) sa širokim povijesnim kontekstom (jer pitanje uključuje različite životinjske vrste povijesne ličnosti i ponekad još živućeg “genijalca“ ) preis naizgled banalno pitanje koje nas mami na mahinalni, pohlepni, pozitivni odgovor (tko ne želi trenutak smrti maksimalno odgoditi?) podiže na zanimljivu moralnu i metafizičku razinu: kakva bi, bolja ili lošija, bila civilizacija da je samo ponekom od navedenih uspio nemogući pothvat višestruko produženog življenja?
Ako ograničeni životni vijek svjetskih negativaca spašava svijet od većih zala, smijemo li za drage osobe ili životinje tražiti da budu izuzeti iz uobičajene izmjene života i smrti? Što ostaje iza onih koji su bili sastavni, neizbježni dio našeg svijeta - samo mrtve stvari i izblijedjele fotografije ili još nešto? Zamjenjuje li što one koji su otišli, ili je svijet zapravo nevidljiva kolekcija neizmjernog broja ispražnjenih mjesta?
Pitanja nisu nova, ali nije ih nezanimljivo promišljati u vrijeme kada napredak medicine i drugih znanosti obećavajuće zavodi sve dostupnijim znatnim produženjem života ljudi i životinja, kada san o besmrtnoj ili barem dugovječnosti ne izgleda više tako apstraktan. Dawor Preis ih postavlja na najpošteniji način, izlažući kuju Indy i sebe kao beživotne predmete, ali i kao osobe kojima umjetnička interpretacija daje duh besmrtnosti. Autoironično, dakle, ali s egzibicionističkom crtom u pozadini, posve u skladu s ponajboljom umjetnošću u kojem sva pitanja ipak još nisu postala retoričkom igrom.
Saša Pavković